Robert Frangeš-Mihanović
Robert Frangeš Mihanović jedan je od najvažnijih hrvatskih kipara, zapažen i u kontekstu europskog kiparstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Rođen je 2. listopada 1872. u Srijemskoj Mitrovici u obitelji Šimuna Frangeša,pedagoga i gospodarskog pisca, i Izabele Mihanović Petropoljske, nećakinje AntunaMihanovića, autora hrvatske himne. U Zagrebu je završio dva razreda realne gimnazije, nakon čega 1884. godine postaje đak Obrtne škole u Zagrebu. Nakon završetka Obrtne škole u Zagrebu 1889. godine, Frangeš Mihanović dobiva stipendiju te školovanje nastavlja u Beču, gdje je 1894. godine završio Umjetničko-obrtnu školu, a 1895. godine školovao se u Umjetničkoj akademiji u Beču. Budući da su njegov talent prepoznali i ondašnji stručnjaci, zahvaljujući stipendijama i pokroviteljstvu Izidora Kršnjavoga, Frangeš Mihanović odlazi na studijska putovanja po Europi, a 1900. – 1901. usavršavao se u Parizu, gdje se družio s kiparima Augustom Rodinom i Medardom Rossom.
Robert Frangeš Mihanović, 1938., snimio A. Bauer (Arhiv Gliptoteke HAZU)
U razdoblju 1895. – 1907. godine bio je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a 1907. – 1940. godine radi kao profesor kiparstva na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (današnja Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), u čijem je osnutku i sudjelovao. Godine 1907. Frangeš Mihanović postaje njezin prvi upravitelj, a na mjesto upravitelja vraća se i 1917./1918. godine.
Djelovanje Roberta Frangeša Mihanovića iznimno je važno za nacionalnu povijest umjetnosti zbog niza djelatnosti vezanih uz kulturu. Uz Izidora Kršnjavog i Vlahu Bukovca, jedna je od ključnih ličnosti vezanih uz umjetnički život u Zagrebu na prijelazu stoljeća. Sudjelovao je u osnutku Društva hrvatskih umjetnika (1897.), udruženja Lada (1904./1905.) i Umjetničke akademije (1907.) te je utemeljitelj prve ljevaonice umjetnina u Zagrebu, a svojim kiparskim ostvarenjima sudjeluje na domaćim i međunarodnim izložbama.
Stvaralaštvo Roberta Frangeša Mihanovića ostavilo je izniman trag u hrvatskoj umjetnosti na prijelazu stoljeća. Još 1891. godine njegov talent prepoznao je Izidor Kršnjavi, koji je od mladog kipara naručio izradu četiri reljefa za svečanu dvoranu palače Vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici broj 10 u Zagrebu. Radi se o brončanim reljefima s alegorijskim prikazima četiriju fakulteta Sveučilišta (Teologija, 1893.; Medicina, 1894.; Justicija, 1895.; Filozofija, 1897.) na kojima se uočava stilsko sazrijevanje umjetnika od akademizma do modernizma. Kvaliteta ranih radova nagovijestila je bogat i impresivan opus Frangeša Mihanovića, koji nam je u nasljeđe ostavio niz djela različite tematike oblikovanih u različitim materijalima. Njegov opus kreće se od medalja (Bacač kamena, 1905.; Kopač, 1906.), plaketa (Četiri godišnja doba, 1903.; Sve za vjeru i domovinu, 1905.) i djela primijenjene umjetnosti do pune plastike manjih dimenzija (Stidljivost, 1902.; Let duše, 1905.; Bijeg u Egipat, 1906.), od portretne (V. Lisinski, 1895.; I. Zajc) i grobne plastike (Spomenik smrti na grobnici obitelji Leitner, 1906., u Varaždinu, brojni spomenici na Mirogoju) do javnih spomenika (Spomenik palim vojnicima Šokčevićeve 78. pukovnije – Umirući ratnik, 1897. u Osijeku; Zdenac elegija, 1912., na Rokovu perivoju u Zagrebu te njegovo najmonumentalnije djelo – zagrebački spomenik Kralj Tomislav, 1928.-38.).
Svojim djelima uvodi u hrvatsko kiparstvo impresionizam (Umirući ratnik, 1897., i reljef Filozofija, 1897., najraniji su primjeri impresionizma u hrvatskoj skulpturi), secesiju i simbolizam, zbog čega se smatra jednim od utemeljitelja hrvatskoga modernog kiparstva. Osim stilskih (impresionizam, secesija), značajno je uvođenje i tematskih novina (motivi životinja i intimne pučke ikonografije u medaljarstvu) te se smatra našim prvim animalistom.
Od 1919. godine dopisni je, a od 1924. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Osim što je bio član HAZU, bio je član i Srpske akademije znanosti i umjetnosti (1929.) te Češke akademije znanosti i umjetnosti [M1] (1931.). Robert Frangeš Mihanović umro je u Zagrebu 12. siječnja 1940. ostavivši iza sebe impresivan opus iznimno važan za hrvatsko kiparstvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Zdenac Elegija u dvorištu Gliptoteke HAZU (Arhiv Gliptoteke HAZU)
Robert Frangeš Mihanović, Spomenik smrti – skica, bronca, 1907. (MZ-700)
Robert Frangeš Mihanović, Let duše, bronca, 1904. (MZ-693)
Robert Frangeš Mihanović, Bacač kamena, bronca, 1905. (NZ-11)
Robert Frangeš Mihanović, Spomenik palim vojnicima Šokčevićeve
78. pukovnije – Umirući ratnik (Arhiv Gliptoteke HAZU)
Robert Frangeš Mihanović, Godišnja doba – Ljeto, bronca, 1903. (NZ-5)